Piše: Aleksandar Stankov
Ovo je glavno pitanje nakon čitanja izveštaja inspektora rada o kontrolama niške i leskovačke „Jure” u vrijeme vanrednog stanja. Oni su dostavljeni zaštitniku građana i konačno su, makar na taj posredan način, djelimično došli do javnosti.

Inspektori su, piše u izvještajima, u vrijeme dok se iz medija mogla čuti samo riječ „korona”, a većina nas sjedjela kući, vanredno kontrolisali pogone „Jure”. Razlog je taj što poslodavac nije puštao svoje radnike da sjede kući već su morali da dolaze na posao.

Kada su počeli da se javljaju prvi slučajevi zaraze, reagovale su i inspekcije.

Novinari i javnost do sada nisu mogli da saznaju šta su inspekcije otkrile, niti šta su preduzele, a ono što se dešavalo u tom periodu uvijek se završavalo na Kriznom štabu koji je podsjećao poslodavce na mjere o poštovanju broja ljudi u zatvorenom prostoru i držanja distance.

Sada iz izvještaja saznajemo da često ništa od toga nije poštovano, da su zatekli i po 500 ljudi, iako je mjera bila 50 na 5.000 kvadrata, da nije bilo distance. Odranije znamo da su mnogi iz „Jure” bili pozitivni na Kovid.

I sve su to utvrdili inspektori, ali nikakva kazna nije propisana, pa zaštitnik s pravom zaključuje da su iz širokog spektra svojih mogućnosti, inspektori izrekli najblaže mjere.

Baš zato je glavno pitanje – šta je vrednije?

Tu se ne radi ni o neplaćanju prekovremenog rada, upisivanju za ve-ce, strogoći, mobingu i besmislenom kažnjavanju. Svega toga je bilo prethodnih godina i sve završilo sa prijavama inspekciji i uglavnom bez posledica po poslodavca. Sada je malo jasnije i zašto.

Ovog puta je drugačije. Dosta drugačije. Ovog puta je riječ o ljudskim životima. Ljudi koji tamo rade su potencijalno bili ugroženi. Mogli su da se zaraze i završe možda i na respiratoru. Neko je to uvidio i zažmurio. Napravio zapisnik i proslijedio dalje. Bez ikakve kazne, zabrane, naloga ili slično. Zašto? Zar je strani investitor vredniji od života ljudi? Zar zakoni ove države ne važe za sve koji ovdje posluju?

Strane investicije su nešto što je prvi talas preporoda takozvanih tranzicionih ekonomija. Oni zapošljavaju puno, izvoze puno, a plaćaju malo. I tako je svuda u svijetu. Ali kako se nekom investitoru više isplati da radi u Srbiji, nego recimo u Egiptu. Da li je samo zbog jeftinije radne snage? Strane kompanije sa tom takozvanom „prljavom industrijom” i primitivnom manufakturom su dosta uticale na buđenje ekonomija u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj prije više decenija. U tim kompanijama su prosječne plate danas oko 600 eura, ali lokalci tamo ne žele da rade. Do pandemije su nerijetko tamo hrlili i Srbi, jer je to značajno bolja plata od naših 300 eura. Česi, Poljaci i Slovaci rade u stabilnijm i jačim kompanijama koje plaćaju više i poštuju prava radnika ili idu dalje, na zapad EU. Ovdje su te kompanije, kojima je ugovor sa državom već istekao, i dalje visoko na ljestvici bitnih, iako je jasno da žele samo 3 stvari – jeftinu radnu snagu, gledanje kroz prste i zaradu.

To je državna politika – ljudi će raditi, procenat nezaposlenih na birou će se smanjivati, investitor će zarađivati, malo će biti i za budžet, a zakoni, zdravlje i radnička prava su ionako ovdje rastegljiva i selektivna kategorija.

koreni.rs

---